среда, 29. јануар 2014.

Saveti za ishranu malih sportista

Tekst nastao u saradnji sa prim. mr sc. dr Andrijom Šrekom, specijalistom pedijatrom - dijetologom

      Mislim da se da se dosta zanemaruje značaj zdrave ishrane malih sportista, jer za ovih šest godina, koliko Aleksa trenira fudbal, nismo dobili nijedan savet o tome. Na jednom sportskom pregledu upitala sam kako bi trebalo da izgleda jelovnik, a doca mi je bez reči dao papirić sa nekim spiskom namirnica. Ali, kada znamo da u našoj zemlji ni neki veliki klubovi nemaju nutricionistu, ovakav stav me ne iznenađuje. Zato se mi roditelji dovijamo da saznamo šta je to dobro za našu decu, a šta treba izbegavati u širokom luku. Koliko vremena treba da prođe od uzimanja hrane do treninga? Šta kad su izloženi velikom fizičkom naporu? Ovo i još mnogo toga saznala sam kroz razgovor sa dr Šrekom i nesebično delim sa vama, dragi prijatelji...


Zdravlje na usta ulazi
    
 Prvo, to verovatno znate, deca treba da imaju pet zdravih, raznovrsnih i redovnih obroka (tri glavna i dve užine između). Doručak do 9 h, ručak oko 13 do 14 h, večera oko 20 h (voćna užina u 11, a druga oko 17 h). Dobri izvori energije su integralna peciva, kvalitetni proteini (meso, jaja, mlečni proizvodi), kvalitetne masti (maslinovo ulje, bademi, lešnici, orasi, neke vrste ribe...). Srećom, moja deca mene slušaju i hoće manje-više sve da jedu. Ako baš zatežu, podsetim ih koliko će biti zdravi, da će onda imati snage da trče, da budu dobri na utakmici itd. (Još jedna korist od sporta - podizanje svesti o zdravlju.) E, sad, kako obroke uklopiti sa treninzima? Ne bi trebalo menjati raspored ishrane ako ih treninzi ne remete.
Znam da neki roditelji umesto doručka daju deci čokoladice pre treninga ili utakmice. Međutim, taj slatkiš daje kratkotrajni skok šećera i u principu nije poželjan osim u ekstremnim slučajevima (trka na 100 m, skok padobranom...). Ipak, ako je trening rano ujutro (8 h), kao je slučaj u našem klubu, u redu je odložiti doručak posle treninga, s tim da se može pojesti neki mali snek, najbolje “bonžita”. Takođe, znajte da nema potrebe za posebnom užinom neposredno posle treninga. Ukoliko je trening uveče, posle njega sledi večera.

Obroci treba da budu zdravi, raznovrsni i redovni

    Kada nam stigne proleće, često smo se susretali sa ovakvom situacijom: turniri po ceo dan, pet-šest utakmica između kojih imamo pauzu od pola sata do dva. Okolo se širi miris pljeskavica, atmosfera ko na vašaru! Deca, šta će, jedu ponuđeno. Videla sam jednog dečaka kako je smazao pljesku u tri zalogaja. Sledeća slika: povraća pljesku od tri zalogaja. Posle toga ulazi na teren...
Savet dr Šreka je sledeći: tokom dugotrajnog turnira u veće pauze ubacite im glavne obroke, ali vodite računa da od obroka do utakmice prođe minimum sat i po (toliko se hrana zadržava u želucu), kako ne bi uticao na fizičke predispozicije. U manjim pauzama dajte im bananu ili “bonžitu”. Inače, banana je odlična tokom dugih i napornih takmičenja (npr. tokom teniskog meča).

Bonžita je zdrava užina

   Veoma bitna stavka, koja utiče na sportski rezultat, naročito tokom tih napornih iscrpljujućih turnira, jeste pravilan unos tečnosti. Dakle, sportski napici su esencijalni za nadoknadu elektrolita, šećera i tečnosti tokom treninga i takmičenja. Naši mali (kao i veliki) takmičari treba da koriste samo gotove napitke (tipa “aqua viva hydroactive”, “recharge” i “restart”) i nikako ih nemojte sami mućkati.

Gotovi napici za regeneraciju organizma

    Najbolji izvori vitamina su sveže voće & povrće i deca, osim eventualno multivitamina, ne bi smela da koriste nikakve veštačke dodatke ishrani. 
Osnovni preduslov za zdravo odrastanje i razvoj jeste pravilna ishrana i zato se pobrinite da svom sportisti obezbedite najbolje! Zapamtite: trenere često zanima samo rezultat (čast izuzecima) i nemaju vremena i/ili kompetencije da se bave hranom. Zato ste vi tu! (Ovde se ogleda prava podrška roditelja.) Ako sam ovim savetima ikako pomogla, biću veoma srećna.
Podelite sa mnom svoja iskustva i savete.



недеља, 26. јануар 2014.

5 top dečjih motiva za bavljenje sportom




 Sigurno ste čitali biografije proslavljenih sportista. E, pa niko od njih nije rekao da je na prvi trening došao da bi se obezbedio do kraja života...

Prava je sreća ako vas dete vuče za rukav da ga upišete na neki sport. Međutim, nama odraslima njihovi motivi često budu banalni i nelogični. Verovatno u ovom grmu leži kamen spoticanja na relaciji roditelj-dete. Ako računate da će vaš mališa postati drugi Nole i otplatiti vam zaostale rate kredita (i ne samo to) - bolje uplatite "loto". Ili "bingo". Veće su šanse za dobitak!
Kroz priču sa Aleksinim i Marininim drugarima doznala sam najčešće razloge za upis na neki sport. A i ja sam bila mala. Pa, evo ih redom...

1. Ljubav prema sportu

"Volim fudbal!" "Obožavam košarku!" "Atletika je najlepši sport na svetu!" Ovako su mi odgovarala deca. Ne znam kad su se moj sin Aleksa i fudbal tačno zavoleli, ali znam da je to bilo baš, baš rano. Negde sa nepune dve znao je sam da se zaigra šutirajući gumenu loptu. "Opta, opta, šut goooj". Bio je u stanju da odgleda celu utakmicu na TV-u! Ne trepće! Igrali smo fudbal s njim na smenu. Samo viknem “Sledeći!”, i eto ga moj muž. Jedino što je želeo za rođendan, Novu godinu, ili onako bez povoda – bila je lopta. Kako je rastao, nismo imali kondicije ni za izmenu. “Pa ne mogu više, čoveče, otkad dođem s posla, igram fudbal s tobom!” I zato pravac škola fudbala. Imao je skoro šest.
* Jednostavno ljubav! Najjači pokretač u životu. Rade ono što vole, a znate koliko je to retko. Priuštite im to.

Nema odvajanja: lopta i za mirne snove


2. Zabava i društvo

Marina nas je ubeđivala kako obožava odbojku. Ja sam stvarno želela da joj verujem, a muž je bio obazriv. “Hm, već četvrti sport po redu, ali ajde... Upisaćemo te!” - saopštavam odluku. Nije mogla da dočeka treninge! Još drugarice dođu po nju, pa sve zajedno sa rančićima na leđima veselo skakuću u pravcu škole. Sreći nema kraja. U školi su bile posebni tabor: devojčice i devojčice sa odbojke. Bilo mi je drago što je srećna. Ali, avaj! Kako je vreme odmicalo, njena volja je slabila i na kraju je odustala. Kaže nije joj to "to". Žao mi je naravno i posle svih razgovora ništa nije pomoglo. Neće i tačka. Ja nekako nisam ko moja komšinica koja je svog sina terala na plivanje. Na njegove suze i povike: "Ja ne volim plivanje!", ona je odgovarala: "Mali si ti da znaš šta voliš!".
* Mi smo prošli ovako, ali i dalje mislim da nismo pogrešili što smo se mlatili pola godine. Mnoge njene drugarice i dan-danas treniraju odbojku evo već treća godina, a krenule su isto zbog društva. 


3. Simpatija

Baš sam nedavno pročitala u časopisu OK "Voša" intervju sa Davidom Mehićem, mladom odbojkaškom nadom Vojvodine NS seme u kojem spominje i svoj početak. Bilo mi je mnogo simpatično, pa sam zapamtila: "Prvo je trebalo da treniram košarku, ali sam zbog jedne devojčice iz škole, koja je išla na odbojku, eto i ja krenuo za njom - kroz osmeh se seća Mehić dana iz trećeg razreda osnovne škole, kada je i počeo njegov odbojkaški razvojni put". U njegovom slučaju ljubav prema devojčici probudila je ljubav prema odbojci.
*Ne odbacujte ovaj razlog upisa na sport. Ljubav ipak donosi plodove. :)


Ako treba, i na košarku zbog tebe

4. Idoli

Čest motiv dece, naročito one koji treniraju fudbal (svi bi da budu Mesi) ili tenis (svi bi da budu Nole). Šta god da zamišljaju, i sa kim god da se poistovećuju - super! Što kažu babe: "Bar neće sedeti na ladnom betonu". Radamel Falkao, fudbaler, napadač iz Kolumbije, kaže da je bio zadivljen Maradoninom igrom. Gledao ga je kao hipnotisan. Nedavno sam na sajtu B92 pročitala izjavu košarkaša Partizana Bogdana Bogdanovića: "Oduševljen sam što ću u reprezentaciji sarađivati s Aleksandrom Đorđevićem, novim selektorom košarkaša. On mi je bio idol u najmlađim danima! Sećam se da sam ga jurio da mi da autogram kada je bila ona reklama za Frikom sladolede".
Ja sam, na primer, zamišljala da sam Monika Seleš. Naročito u vreme kada se igra Vimbldon. Mama mi je kupila neki rumunski reket i udri lopticu u zid. Ceo dan. A, da, pre toga stavim traku na glavu, znojnice oko zglobova, i pravim face ko Monika. (Znam, to nije bio baš lep prizor) :)



5. Zdravlje i lep izgled

E, ovde, čini mi se, dečiji i motivi roditelja mogu da se ukrste, naročito kada je reč o starijoj deci, svesna su sebe, pa će poželeti da izgledaju lepo. Mi smo naše klince vodili na bazen na preporuku fizijatra, i da sam se ja pitala, plivali bi oni meni još uvek. Ovo je i odličan način da deca shvate uticaj sporta na zdravlje (recimo, kad ih odvedete na kontrolu kod lekara pa on kaže da ima poboljšanja). Znam primer Ognjena Stojanovića, našeg najuspešnijeg reprezentativca u triatlonu. On je na svetskom prvenstvu u akvatlonu 2012. godine osvojio bronzanu medalju. Počeo je da pliva zbog problema sa kukovima, a prognoze lekara bile su veoma mračne. Otprilike da neće hodati, ali me nemojte držati za reč. Imao je i operaciju kuka. Kasnije je počeo da vozi bicikl, a sada trči, pliva i okreće pedale diljem sveta. Bravo, Ogi! Nikola Rađen, vaterpolista, kaže da je počeo da pliva jer je bio bucko. I tako, brojni su primeri...
* Ako dete odbija da ide na "terapijski" sport, možda ne bi bilo loše da mu pomenete vrhunske sportiste koji su tako počeli. Niko od njih ne očekuje da će biti profesionalci, ali očekujemo lepo držanje tela! Ovde su svi na dobitku!


Ognjen Stojanović: Treći na svetu


* * *

Iz bilo kog razloga da krenu na sport, nije važno. Samo neka krenu. Nemojte imati velika očekivanja. Možda će promeniti nekoliko sportova, možda će se dugo tražiti, možda se i nikad neće naći. Pa šta?! Deca vole da vole i da se zabavljaju. I što bi reko Mika Antić "I sa igrom se treba igrati".

Sledeći post posvećujem ishrani malih sportista. O tome sam razgovarala sa izuzetnim stručnjakom!


понедељак, 20. јануар 2014.

Sećanje na detinjstvo

 

Kada se vratim u najdalju tačku do kog moje sećanje na detinjstvo seže, jasno mi je koliko su igra i sport bitno uticali na moje odrastanje i formiranje ličnosti. Ne, nisam se vinula u bogzna kakve sportske visine, čak nikakve, samo sam trenirala odbojku neko vreme, pa zatim košarku dok sam još išla u osnovnu školu. Uvek sam bila druga postava, ali verujte to nije bitno.


 



Kao sasvim mala, sada to shvatam (tada mi je to bilo normalno), bila sam veoma spretna i okretna. Od one vrste dece što, dok trepneš, optrče celo igralište sa spravama. Čas sam na vrhu penjalice, čas visim naglavačke sa štangle, eno me radim »drvenu Mariju« ili hodam na rukama. Nije bio drveta u kraju na koje se nisam uspentrala. Sećam se, preskakala sam ogradu obdaništa ko iz šale da dohvatim loptu kad je neko prebaci. Samo da znate, moja drugarica je jednom prilikom slomila ruku kad je to pokušala. U dva skoka prelazila sam dugi niz stepenica, provlačila se kroz neke prašnjave tunele koji su vodili do podzemnih garaža... Za jedno popodne naučila da vozim bicikl, za drugo da vozim rolšue, za treće sam savladala klizanje na Sajmištu. Pentrala se, uspinjala, provlačila, skakala, ljuljala, dubila i – ostala živa.



U to vreme mamin mlađi rođeni brat završavao je Fakultet fizičke kulture u Sarajevu i veoma je voleo da primenjuje stečena znanja iz gimnastike, atletike, kao i psihologije na nama – meni i mom starijem bratu. Kad bi došao kod nas, odmah bi nas postrojio! Posmatrao naše držanje, kilažu (brat je često prelazio gornju granicu), ćebad bi poprimila funkciju strunjača i naš mali stan postajao bi vežbalište. »Kolut napred, nazad, stoj, vežbe snage, ajmo sklekovi, opa, ko to jede palačinke više nego što treba, da vidimo trbušnjake... e, razočarali ste me. Domaći zadatak do sledećeg puta glasi...« Pogađate: čučnjevi, trbušnjaci, leđnjaci i sklekovi. U malim serijama, naravno, za nas male. Kad je lepo vreme, iznosimo sve moguće rekvizite iz kuće, lopte, vijače, lastiš, rekete, rolšue i trening počinje: hvatanje i bacanje lopte, dodavanje o zemlju, dvokorak, šutevi, penali, tenis, bagminton, bacamo frizbi i trčimo do besvesti. Ne daj bože da kažeš »Ja to ne znam, ja to ne mogu«, a da pre toga ne pokušaš nekoliko puta. Ujak bi odgovarao »Ne možeš, ili nećeš?« ili »Najlakše je reći – ne mogu, a treba pobediti sebe...«. Osećali smo duboko razočaranje u njegovom glasu.



Kasnije, ispostavilo se, važna životna lekcija. Pobediti sebe. »Nemaš snage, a bliži se cilj? Sad potegni! Izvuci iz sebe poslednji atom i prođi kroz kapiju. Nema predaje! Zapamti to. Od tebe sve zavisi!«

Baš sam uživala kad ujak dođe, to su bili časovi sreće za nas... Sa sportom sam davno završila, od svega je ostao taj spotski duh i osećaj za fer-plej. Ja sam završila... ali moja deca su tek zakoračila u taj svet. Pratim njihov razvoj, tu sam iza njihovih leđa. Koračam nečujno i ne mešam se dok to ne bude potrebno. Ali kad padnu, moja ruka biće ispružena. Ovaj blog je posvećen njima. 

субота, 28. децембар 2013.

 Проходавање 

Знате шта? Увек сам волела да се играм речима, укрштенице, мозгалице, писање поезије и прозе, афоризми... Али, увек су други то боље радили од мене. Успут: ако неко сазна где могу да купим кило талента, нека ми јави, хвала! Такође, обожавам технику, почевши од тетриса, дигитрона, па до компјутера и андроид мобилних телефона. Најбоље од свега је заправо што се не бојим да им приђем као запослени у државној фирми пред пензију. Ко да пипају мртваца, боже ме сачувај. Пази, баба, сад ће скочити на тебе! :) Не, ја чачкам, подешавам, намештам, типкам и сваког часа доживљавам еуфорију због изненадног открића! Јеее, одабрала сам мелодију звона на мобилном и то без гледања у упутство! Или: човече, послала сам мејл - сама! Добро, то су били моји почеци...
Последњих година прави је бум ових блогова, а ја се ту још нисам опробала. Е сад је тренутак да спојим две љубави. Нови почетак. Полако проходавам, пипам у мраку. Држите ме...

Искрено, ја не знам шта сам. По струци сам професор српског. Радила сам у школама, замењивала труднице и породиље, оперисане колегинице и лакше болесне. Била сам наставница гимназијалцима, основцима и деци са посебним потребама. Осетила инклузију изблиза. Радовала сам се њиховим успесима и, колико знам, имам две колегинице међу бившим ђацима. Али, ето просвети се није посрећило да ме задржи...
Била сам секретарица и организатор наставе у једној невладиној организацији. Свиђа ми се тај посао, динамичан је и забаван. Свашта ново сам научила: добру комуникацију са људима (писану, очи у очи и телефоном), брзо куцање, прес клипинг и анализу медија, прикупљање докумената за писање истраживачких радова. Било је ту свега: заказивања, преговарања, резервација простора, смештаја, путовања, похађања семинара (у најлепшем сећању ми је остао онај у организацији "Грађанских иницијатива" из Београда).
Онда сам постала лектор у једном новинско-издавачком предузећу. Осећала сам се као риба у води. Није ми сметао притисак, а ни то кад ми стигне текст а ја се већ спаковала да идем кући. Радила сам до кости предано иако су нам говорили да новине не продаје мало и велико слово него добар дизајн и до-бра насловна страна. Једва смо се изборили да уђемо у импресум. Велика победа малих, небитних људи хихихи... Ипак, моје амбиције су биле мало веће па сам за многе часописе писала текстове: и о здравој храни, интервјуе, измишљене љубавне приче, истините љубавне приче, смешни хороскоп (то ми је била стална рубрика)... Била сам и хонорарац две београдске издавачке куће.
Више нисам у радном односу. Радим за себе и сама себи проналазим посао. Дајем часове српског, лекторишем дипломске и друге радове, брошуре, монографије, књиге. Пишем. Певам по кући (али за то ме нико не плаћа, у питању је чисто задовољство). Од данас пишем и блог. Удата сам и имам двоје деце. Златне.
Придржавајте ме... Још увек је мрак...